Decenijama su vrijedno radili, štedjeli, i na kraju svo bogatstvo donijeli tamo odakle su i potekli, u svoje selo Draginje. Gastarbajteri uživaju u raskoši, a nema ničega što im nedostaje, a da parama ne mogu da kupe.
Nalazi se na pola puta između Šapca i Valjeva, poznato prema tome što trećinu stanovništva čine gastarbajteri koji već godinama rade u Austriji, Italiji i Njemačkoj i gotovo sav novac ulažu u kuće u rodnoj grudi.
U Draginju je većina kuća izgrađena od bijelog kamena. Na fasadama se nalaze gipsani ukrasi u obliku lavova, konja, labudova i sokolova prema čemu je selo prepoznatljivo. Ipak, mještani kažu da takva estetika polako izlazi iz mode. Većina skida ukrase i umjesto toga kupuje “Luj Viton” zavjese i “Versace” pločice i kuhinjske elemente, markirane trosjede, ogledala i ormare, piše Mondo.
Mještani su otvorili vrata svojih kuća novinarima i pohvalili se svojim namještajem za koji su godinama vrijedno radili u inostranstvu.
Svako ko je prošao kroz ovo selo u opštini Koceljeva morao je da zastane da bolje osmotri niz kuća od kojih većina ima po nekoliko stotina kvadrata i veliko dvorište opasano visokim ogradama.
Slađana Damjanović, koja radi u ovom mjestu kao njegovateljica, sprovela je novinare kroz neke od ovih kuća u kojima su uglavnom ostale starije žene dok su ostali članovi porodice u Beču.
– Prvu takvu kuću sa ukrasima i gipsanim lavovima sagradio je prije nekoliko decenija koordinator Roma u selu. Poslije toga su svi krenuli da prave takve kuće. Sada skidaju bijeli kamen da bi stavili fasadu, najpopularnija je sjajna, kad se kuća presijava na suncu. Mnogo se ulaže u ograde od kovanog gvožđa za koje se daje po 15.000 eura. Najviše se voze “mercedes” i “bmv” džipovi. Najvažnije je imati firmirane zavjese, pločice, namještaj. Iako dođu samo na deset dana godišnje, žele da imaju bazen u dvorštu. Sve to donose iz Austrije i puno košta. Hoće da se zna za šta rade – kaže Slađana.
Vrijeme se promijenilo i Rome više ne interesuje da se kite zlatom već da imaju skupu garderobu poznatih svjetskih firmi. I kad se nosi nakit, gleda se da to bude bijelo zlato, kaže Slađana.
– Vole da imaju original patike, košulje i majice umjesto da se kite zlatom kao nekada. U kuće se dosta ulaže, postoje kuće gdje su majstori i ljeti i zimi, non stop se nešto radi, a oni im komanduju telefonom iz Beča. Postoje kuće koje me zovu da čistim i za to mi treba po tri-četiri dana da završim. Imaju četiri sobe na spratu, kupatilo, otvoreni dio za bilijar, u prizemlju pet soba i otvoreni dio. Ukupno tri kupatila i jedno u podrumu, da se okupaju dole kada nešto rade napolju i da uvijek uđu u kuću čisti – kaže Slađana Damjanović.
Ipak, sve to nije ni izbliza tako “bogato” kako je to bilo nekada, do prije nekoliko godina, potvrđuje Slađana. Kako kaže, sve manje ljudi se vraća u Draginje i sve manje je para za ulaganja.
– Postoje kuće u kojima nema nikoga. Ja živim u Draginju 28 godina i dalje ne znam sve odavde iz sela zato što u većini slučajeva u kućama žive samo starije žene dok su sva djeca i unuci u Beču. Većina tamo radi po kućama, snalazi se, preprodaje kola, živi u iznajmljenim stanovima i sve pare šalje ovdje, godine im trebaju da završe kuću. Ali sve više je onih koji su u Austriji kupili kuće koje koštaju i po pola miliona. Ne dolaze ovdje često i hoće tamo da se skuće – objašnjava Slađana.
U kući Đorđevića živi samo baka Jelena dok je ostala devetočlana porodica u Beču i dolazi samo na kratko kad uspije da dobije odmor.
– Baka Jelena živi u pomoćnoj kući pored dok ogromna kuća sa velikim brojem kvadrata i tri spavaće sobe uglavnom zvjeri prazna. Sve se redovno održava i čisti kao da su oni tu. U svakom trenutku salonski sto za 12 osoba je spreman i tu se, kada god je moguće, dočekuju gosti. Naravno, situacija nije ni izbliza dobra kakva je bila do prije 10 godina – objasnila je Slađana.
U kući Jovanovića takođe obitava samo baka Natalija dok su ostali u inostranstvu. Ona je otvorila vrata njihovog doma i pokazala namještaj za koji njena djeca i unuci rade u inostranstvu. Ipak, potvrđuje da je to daleko od nekadašnje zarade i da, sve što su stekli i što imaju, datira još od prethodnih decenija.
Isto je potvrdila i Radmila Janković čiji su unuk i kćerka otišli prije 15 godina u Beč.
Darinka Petrović navodi da je sada, pored svog ulaganja u kuću i zidove, najvažnije samo da ima osnovno – hranu i lijekove.
– Nekada su jedan po jedan stavljali čuvene lavove i ukrase. Na svakoj kući je to bilo. Sada se to skida, nije više u modi, kažu odmah se zna da je selo romsko. Sada nam nije do toga. Sama sam ovdje, sin mi je u zatvoru zbog papira u Beču, ostali jure za parče hljeba, rade za 1.000 eura, a 800 eura samo stan. Nema se više za markirano i nakit, to je bilo prije, sada zbog korone više ne rade nego što rade. Sve smo kupili odavno i to su djeca birala dok su bili mlađi. Sada samo da imamo za osnovno. Ništa pretjerano – objašnjava Darinka.
Kako objašnjava Darinka, nekada je bilo važno da se ima garderoba i markirano, a sada to bar kod nje više nije slučaj.
– Ono što smo imali mi smo rasprodali da bismo radili u kući. Šest godina već ništa ne ulažemo. Šta imaš, imaš, šta nemaš, ćuti. Zvali su me da odem u Beč, to može preko zime, ali čak ni tada. Zidovi stana me guše, ne mogu tamo drugo da izdržim, ipak sam navikla ovdje – objašnjava Darinka.
Lenka Petrović potvrđuje da zarada u Beču više nije kao nekada i da se mnogo toga promijenilo.
– Ovdje smo ostali mi stare i bolesne. U kuću ulagali, ali ne možeš jesti zidove. Ovo što imam na sebi, dronjke, to mi je sve što imam, ništa više, ni penziju, ni ušteđevinu, a onda džabe sve – zaključuje Lenka Petrović.
Izvor: Mondo.rs
